Poučna staza Ličkog krajolika i baštine

Poučna staza ličkog krajolika i baštine “Kruškovac – Zir”

Točka 1 - Informacijski pano

Dobrodošli na poučnu stazu na području Like. Staza će vas povesti u lijepu šetnju kroz malo selo Kruškovac smješteno u Lici između podnožja Velebita i čudnovatog brda Zir. Vjerujemo da ćete uživati u ljepoti krške prirode i nešto naučiti o biološkoj raznolikosti ovog područja.
Staza Krškovac – Zir je duga 7 km. Prvi odvojak staze je dug samo 2 km i prolazi selom smještenim duž obronaka brda Šušnjara i Ličkog polja, uglavnom na visini od 600 m nad morem, a upoznati će vas s posebnim geomorfološkim i hidrološkim osobitostima, te staništima, kao i biljkama i životinjama koje žive u ovom području, ali i s kulturnim naslijeđem i tradicijama Ličkih sela.
Drugi dio staze je dug 5 km i vodi vas duž makadamske ceste prema impresivnom krškom brdu Zir. Ovo osamljeno brdo s kamenim vrhom na 850 m nad morem predstavlja “otok” u nizini, pravu mediteransku oazu daleko od morske obale. Smješteno je u sredini između Ličkog i Gračačkog polja, gdje viri iznad “mora” tipičnih ličkih bujadnica. Popeti ćete se markiranom planinarskom stazom i kad jednom budete na vrhu imati ćete jedinstveni pogled na polja i planine koje ih okružuju.
Na kraju, zaljubite se u Liku i posjetite nas ponovo u drugo godišnje doba!
Ekološka mreža republike Hrvatske, dio europskih NATURA 2000 područja
Ovo područje je dio Europske mreže NATURA 2000 područja. Cilj mreže je da zaštiti i održi dobre uvjete za opstanak tisućama rijetkih i ugroženih vrsta i staništa diljem Europe. Kruškovac i brdo Zir su kao dio Ličkog polja unutar mreže odabranih područja za zaštitu rijetkih i ugroženih staništa, biljaka i životinja (SAC) prema Direktivi o staništima, te posebnih zaštićenih područja za ptice (SPA) prema Direktivi o pticama. Na brdu Šušnjara kao dijelu Parka prirode Velebita zaštićene su šume, te iste vrste ptica koje su i na području Ličkog polja.
Vrste koje posebno treba očuvati su ovom području Ličkog polja su biljka livadni procjepak, ribe jadovska gaovica i lički pijor, te ptice kosac, rusi svračak i sivi svračak. Staništa koja se moraju očuvati su europske suhe vrištine, košanice trave pahovke, istočno-submediteranski travnjaci i vlažne livade beskoljenke.
 

Točka 2 - Svemir, Nebo, Sunčani sat

Svemir, Nebo
Trenutno se nalazimo na Zemlji koja je u odnosu na nas ogromno tijelo ali istovremeno u odnosu na Svemir jako sićušno. Zemlja ima približan oblik kugle koja se rotira oko pravca koji prolazi njenim polovima. Os rotacije pokazuje sada točku blizu zvijezde sjevernjače. Oko te točke prividno rotiraju sve zvijezde. Os rotacije nije stalna već vremenom ide po plaštu konusa, a jedan obilazak traje 26 000 godina.
Zemlja se jednom okrene oko svoje osi za jedna dan. Pojava dana i noći također je zbog zemljine rotacije, pa je zato dan na onim dijelovima Zemlje koju obasjava Sunce.
Zemlja je jedna od 8 planeta koje obilaze Sunce zajedno sa svojim mjesecima. Svjetlost putuje brzinom oko 300 000 km/h i razmak od Sunca do Zemlje prijeđe za oko 8 minuta, do poslije Sunca najbliže zvijezde 4,3 godine a do najbliže galaksije (M31 u Andromedi) više od 2 milijuna godina. Kuda god pogledamo u svemir vidimo brojne galaksije od kojih su najdalje koje vidimo teleskopima udaljene preko 10 milijardi godina svjetlosti. Većina zvijezda koje vidimo prostim okom na noćnom nebu bliže su od 30 svjetlosnih godina. Udaljenije vidimo samo ako su zvijezde divovi.
Mjesec je nebesko tijelo koje putuje oko Zemlje (on je njezin satelit) te oko nje obiđe za približno 28 dana Osim Mjeseca na nebu uočavamo i druga prividno manje sjajna tijela – zvijezde, planete, komete i meteore. U svako doba godine, u isto vrijeme noći ne uočavamo na nebu iste zvijezde – to je zbog toga što Zemlja putuje oko Sunca za vrijeme od približno godinu dana (približno točnije 365 dana i 6 sati).
Uz pomoć ove vrteće karte neba možete u svakom trenutku u godini vidjeti kako izgleda nebo nad obzorom. Dovoljno je da namjestite datum i sat u trenutku u kojem želite pogledati pojedino zviježđe na nebeskom svodu i pronađete svoju omiljenu konstelaciju. Prvi sunčani sat napravljen je prije 5 000 godina u Egiptu. Njegov rad se zasniva na pomicanju sjene pokazivača (gnomona) ovisno o dnevnom kretanja Sunca.

Točka 3 - Travnjaci

Pred vama je livada košanica nastala na mjestu gdje su nekad bile najbolje oranice uz selo. Svi današnji travnjaci u Lici su poluprirodna staništa, koja se održavaju stalnom košnjom ili ispašom stoke. Travnjaci se uvijek ističu velikom raznolikosti bilja i kukaca, pa tako značajno pridonose biološkom bogatstvu čitavog područja. Kad bi ih se prestalo održavati, ubrzo bi se sukcesijom pretvorili u vrištine ili šikare, a vremenom bi se tu vratila šuma koju su nekad iskrčili ljudi. Sastav biljaka a time i kukaca ovisi o vrsti tla i hidrološkom režimu, ali i o učestalosti košnje, previše čestom košnjom ili stalnom ispašom osiromašuje se broj vrsta. U Ličkom polju tradicionalna košnja je samo jednom, u srpnju.
Na sunčanijim padinama brda su mediteranski travnjaci na suhim tlima koji su zbog izostanka stočarstva uglavnom zarasli grmljem. Uz suvaju kruškovački potok na najnižim površinama uz korito razvijen je posebni tip vlažnih travnjaka tipičan za Dinaride. To su travnjaci trave modre beskoljenke, staništa koje je upisano u Europskoj direktivi o staništima. Ovi travnjaci su u kišnom razdoblju natopljeni vodom ili plavljeni, a u ljetnim mjesecima se tlo u površinskom sloju isušuje. Tu se u svibnju uz bijelu panonsku grahorku plavi livadni procjepak, endemična biljka krških polja Dinarida koja ima lukovicu, a cvat joj liči na malene zumbulčiće. Krajem svibnja i početkom lipnja na vlažnim livadama Kruškovca svoje piliće odgaja u Europi ugrožena ptica selica kosac koja se gnijezdi na tlu skrivena u travi. Rijetko se vidi jer je stalno skriven, ali zato se često čuje njegov oštar glas koji dok pjeva podsjeća na klepanje kose.

Točka 4 - Šuma

Zbog raznolike geološke podloge i oblika brda Šušnjare na ovim najnižim padinama Velebita imamo dva tipa šumske zajednice. Tu je šuma hrasta kitnjaka s običnim grabom i bukvom koja je bogatije prizemnim biljnim vrstama i gljivama, a na južnim obroncima nalazimo stabla hrasta cera i medunca, te crnog jasena i drugog bilja toplijih staništa. Zahvaljujući raznolikošću šumskih staništa u okolici Kruškovca živi preko 30 šumskih vrsta ptica.
Raznolikost šumskih vrsta ovisi i o načinu korištenja šume, pri čemu je osobito važno održavati prirodni sastav drveća različite starosti. Kako je Velebit dio nacionalne ekološke mreže a ujedno i Europsko NATURA 2000 područje, o očuvanju šumskih staništa Šušnjare brine se uprava Parka prirode u suradnji s nadležnom šumarijom.
Za šumu je karakteristična raznolikost mikrostaništa, preko krošnji stabala, duplja u deblima, grmlja, šumskih rubova šumskih čistina, do sloja listinca s humusnim slojem zemlje. Uz tipične šumske vrste među kojima su i razni kukci vezani za pojedine vrste drveća tu svoje skrovište nalaze i životinje koje zalaze duboko u polje u potrazi za hranom. Tako danju škanjci love poljske voluharice, jastreb vreba perad u okućnicama i fazane u polju, a noću na travnjake izlaze zečevi, srne, divlje svinje i lisice.
Preko šume sezonski u selo zalaze i velike zvjerke s Velebita. U jesen kad sazrijevaju šljive voćnjake posjećuju medvjedi, a zimi se u nizinu češće spuštaju čopori vukova.

Točka 5 - Lika naša dika, Centralno okupljalište, mjesto za odmor

Lika, naša dika
Tradicionalni način života
Ojkanje je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
Ličko prelo
Prelo je običaj okupljanja momaka i djevojaka u kućama početkom jesenskih noći, a održavalo se tijekom duge ličke zime sve do početka oranja jer: „kad se ore, prelit’ se nemore“.
Lička kuća
Stare ličke kuće bile su malene i niske, građene uglavnom od brvana i drveta, pokrivene
najčešće raženom (tučenom) slamom ili sa šimlom (jelove daščice).
Stap
Drvena posuda, gore uža dolje šira u kojoj se uz pomoć stapajice, posebnim pokretima
pravio maslac.
Lička hrana
Pršut, sir škripavac, palenta, kupus i meso, krumpir (pole), basa, lička janjetina, šljivovica...
samo su neka od najpoznatijih ličkih jela.
Tkalački stan (tara)
Tkalački stan je sprava za izradu tekstilnih predmeta tkanjem. Osim svakodnevne
i svečane odjeće, od lanenog i konopljinog vlakna tkale su se plahte, stolnjaci i
jastučnice.
Preslica i vreteno
Predenje je proces prerade ovčje vune u pređu namijenjenu za tkanje, pletenje, šivanje
i vezenje. Vlakna se pričvrste na drvenu preslicu i ravnomjerno povlače, a istovremeno
se prstima oblikuje pređa koja se namotava na vreteno.
Lička narodna nošnja
U nekadašnjoj ličkoj odjeći prevladavala je vuna. Na ženama se posebno isticala
vunena pregača čiji je središnji dio bio ukrašen tkanim rombovima i kvadratima te
optočen resama. Posebnoj ljepoti pridonose zagasiti tonovi nastali od boja koje su
žene same pripremale od kore drveta ili nekih biljaka. Preko platnene košulje muškarci
su rado nosili pleteni džemper od domaće bijele vune, a u svečanim prilikama
nosili su prsluk sprijeda pokriven metalnim pločicama.

Točka 6 - sjedište udruge ZIR - Zajednica i razvoj

Točka 7 - Pčele

Kod nekih vrsta kukaca iz skupine opnokrilaca postoje najorganiziranije društvene zajednice, zadruge. Tu prednjače mravi, zadružne ose među kojima su i stršljeni, bumbari i . U složeno organiziranoj pčelinjoj zadruzi žive matica, trutovi, te pčele radilice. Postoji strogo određena uloga svih žitelja u održavanju zadruge i njezine košnice. Svako proljeće matica izlazi iz košnice sa dijelom radilica u potrazi za novim skloništem, budućom novom košnicom – to se zove rojenje pčela. U Europi i Sjevernoj Americi je za ljude je najvažnija europska pčela medarica koju uzgajaju radi meda i oprašivanja uzgojenog bilja. Bumbari se počinju uzgajati tek od kraja prošlog stoljeća zbog oprašivanja u plastenicima. Ako ste u kraju gdje nema pčelara preporuča se u vrtu postavljati komade drveta s izbušenim rupama za pčele samotarke.
Pčele radilice sakupljaju nektar koji prenose u košnicu u mednom mjehuru, te pelud tovare u posebne vrećice na stražnjim nogama. Veoma je važna uloga pčela u oprašivanju bilja u kopnenim ekosustavima. Osim oprašivanja biljaka u prirodnim staništima, smatra se da u Europi one oprašuju čak 84 % uzgojenih biljaka. U zadnje vrijeme sve češće se spominje značajno nestajanje pčelinjih zajednica. Uz trajne štete koje uvezeni ektoparazit varoa nanosi pčelinjim zajednicama, u prirodi su opnokrilci sve više ugroženi zbog velike upotrebe pesticida u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Tradicija uzgoja pčela, odnosno pčelarenja, razvijena je u Lici od pamtivijeka, a i danas je to korisno, važno i perspektivno zanimanje koje je značajno ne samo za gospodarski razvoj nego i za očuvanje prirodnih staništa zavičaja.

Točka 8 -  Estavele

Osobitost krških polja Dinarida su i male često ljevkaste estavele, izvori kod visokog vodostaja podzemnih voda, a ponori za sušnog razdoblja. One mogu biti u samom vodotoku (“oko”) ili uz korita povremenih vodotoka, pa čak i osamljene u polju. U Kruškovcu ih zovu “burline”. Preko njih u travnju iz krškog podzemlja u nadzemne vodotoke izlaze ribe vodozemci, koji se za sušnog ljetnog razdoblja i zimi ponovno istim putem povlače u podzemlje.
U burlini kraj Progonskog mosta kod starog hrasta lužnjaka uz korito kruškovačke suvaje su krajem travnja viđeni planinski vodenjaci i dvije vrste riba. Uz endemične hrvatske pijore plivala je i mala plova endemična gaovica drevnog roda Delminichthys, dosad zabilježene samo iz izvorišnog dijela Jadove između Ploče i Vrebca. Rasprostranjenost i životni ciklus jadovske gaovice još nije poznat. Zna se samo da se hrane sitnim račićima i ličinkama vodenih kukaca.
Rod Delminichthys potječe iz prvog naseljavanja Europe ribama porodice šaranki iz Male Azije. To je bilo u srednjem Miocenu, još prije 13 milijuna godina, dakle prije završetka izdizanja Dinarida. Smatra se da je taj rod do danas preživio zahvaljujući tome jer su prilikom izdizanja Dinarida neke populacije ovih riba ostale “zarobljene” u izoliranim krškim poljima. Tako do njih u povijesno doba nisu dospjele današnje ribe koje danas naseljavaju Europu, a koje su svuda drugdje potisnule te drevne vrste. Gaovice su se kao i lički pijori uspjele prilagoditi sezonskom špiljskom životu u hladnim krškim vodama. Jadovska gaovica je kritično ugrožena vrsta (CR) zbog ograničenog područja rasprostranjenosti i stalne opasnosti od istrebljenja unašanjem grabežljivih riba iz Dunavskog slijeva, a kao vrsta s II. dodatka Europske Direktive o staništima je strogo zaštićena vrsta.

Točka 9 - Buknjar i Suvaje

Na rubu brda koje je od vapnenca na kontaktu s nepropusnim naslagama polja nalazi se povremeni izvor Buknjar. On izbacuje vodu samo za nabujalih voda nakon otapanja snijega i jakih kiša, a svoje ime je dobio zato jer se tada iz izvora čuje buka. Stalni podzemni vodotok koji teče dalje ispod nepropusnih naslaga ovog dijela polja je na nešto nižem nivou, tako da bunar “Oko” ispod Buknjara stalno ima pitku vodu. Za velikih suša ona je u bunaru na dubini od 8 metara. Kada su svi drugi izvori u okolici presušili ovdje su po vodu dolazili napojiti stoku i seljaci iz okolnih sela.
Korita ličkih “suvaja” kakav je i potok Kruškovac imaju osobitost sezonske izmjene vodene i kopnene flore i faune. U vodenoj fazi, u rano proljeće (ožujak) korita se napune s vodom. Jedna od prvih biljaka koja počne cvasti je vodeni žabnjak sitnih bijelih cvjetića, a uz vodu se pojave drijemovci i močvarne preslice, počnu cvasti razni šaševi, jezernica, izbija i močvarna metvica. Tada u potoke smeđe žabe odlažu svoj mrijest. Preko izvora i estavela u vodotok iz podzemnih voda dolaze račići i brojne vodene ličinke raznih kukaca, tulara, obalčara, vodencvijetova i drugih skupina vezanih za vode. U svibnju u mlakama vode od proljetnih poplava mrijeste se gatalinke koje ljeti žive na vrbama i drugom drveću uz potok. Vode nastupom ljeta polako stagniraju, vodene životinje se vraćaju u podzemlje, a nitaste alge tvore sve gušće nakupine i sve se prekriva “žabokrečinom”.
Isušivanjem korita počinje kopnena faza: počnu bujati razne biljke vlažnih staništa poput močvarne metvice, tako da korita počinju ličiti na male rascvjetane vrtove. Zadnja se isušuju udubljenja korita (“dubljanci”) u kojima tada ugibaju ribe i druge vodene životinje koje na vrijeme nisu migrirale natrag u podzemlje. Ličke suvaje kao osobito stanište imaju i jednu endemičnu biljku, velebitsku djetelinu. Njen korijen može podnositi da dugo bude pod vodom, a dosad poznato rasprostranjenje joj je gotovo isključivo u suvajama u Lici. Obično s jesenskim kišama privremeno završava kopnena faza kada kratkotrajno opet nabujaju vode, ali korita su u pravilu suha do slijedećeg proljeća.

Točka 10 - Zminjak, Kameni most

Stariji ljudi u selu pričaju da se u predjelu kod brda Zminjak uvijek sretalo najviše zmija (po tome je i dobilo ime). Tamo je polje nešto uzvišenije, a na jugozapadnoj strani brda su idealne pozicije za zimovališta zmija. Naime zmije zimuju u razdoblju kad su jutarnje temperature ispod 10 °C okupivši se zajedno u podzemnom skloništu na najtoplijoj padini nekog brda, tako da im je temperatura između 4-8 °C. U vrijeme hibernacije zmije ne jedu.
U okolici Kruškovca su viđene jedino tri vrste zmija od kojih je samo jedna otrovnica. To je lako prepoznatljivi poskok, debljeg zdepastog tijela, markantne leđne tamnije cik-cak šare, okomitih zjenica i s karakterističnim roščićem na vrhu njuške. Stariji primjerci su najčešće dugi oko 80 cm do jednog metra. Odrasli poskoci se zadržavaju samo na pomno odabranom užem prostoru gdje čekaju da plijen sam dođe do njih. Love najčešće u sumrak i noću, jer mogu raspoznati “toplinski otisak” toplokrvnih životinja. Plijen su im najčešće miševi voluharice, a sezonski, u jesen i ptice, kada su poskoci najopasniji za ljude jer se penju na grane drveća.
Smukulja je neotrovna zmija za koju ljudi zbog sličnih šara na leđima najčešće pomisle da je riđovka, otrovnica bez roščića na vrhu njuške. No smukulja uz ostale razlike ima okrugle zjenice, dakle – neotrovnica je. Može narasti samo do 70 cm. Hrani se najčešće guštericama, sljepićima i mladim zmijama drugih vrsta, ali će pojesti i sitne sisavce koje prvo uguši omotavši se oko njih u osmicu, pa ih tek onda guta. Bjelica ili eskulapov guž je najdulja zmija u Lici. Može narasti i preko 2 metra. Spretno se penje i po drveću, pa je u nekim krajevima nazivaju i drvolaz. Voli pljačkati gnijezda ptica, pa je često nazivaju i ptičarica. Najčešći plijen su joj ipak sitni sisavci i gmazovi. Mladi guževi imaju veće svjetlije pjege bočno na glavi, pa ih se lako zamijeni za bjeloušku.

Točka 11 - Velebit

Velebit je najduža (145 km) i površinom najveća planina u Hrvatskoj (2 200 km2). Najviši vrh mu je Vaganski vrh (1 757m). Krajolik Velebita obilježen je uglavnom prepoznatljivim krškim reljefom, ali osim u Senjskoj dragi i na jugoistočnom dijelu planine duž kontinentalne padine ima i nepropusnih stijena. To uz osebujnu geomorfologiju, te biogeografski položaj čini ovu planinu osobitom s izuzetnom raznolikošću bilja i životinja. Tako na primjer ima ukupno oko 160 vrsta danjih leptira od 196 vrsta poznatih u čitavoj Hrvatskoj. Cjelokupna planina je proglašena Parkom prirode, a najviši planinski dio od Svetog brda do Badnja je zajedno sa svojom primorskom padinom u Nacionalnom parku Paklenica. U blizini ove poučne staze sa ceste Lovinac – Medakse kod Raduča makadamskom cestom može skrenuti prema Vele i tu i serpentinama kroz Sijasetsku dragu do planinske udoline Bunovca (1585 m n/m). Od tamo vode dva planinarskaputa na uzdužnu visinsku planinarsku stazi Sveto Brdo – Vaganjski vrh - Štirovac ispod Badnja, jedan istočno preko prijevoja Solila, a drugi izravno prijevojem između vrhova Malovan i Segestin. S uzdužne planinarske staze može se spustiti i na primorsku stranu, u Starigrad Paklenicu.

Točka 12 - Bujadnice

Na velikim površinama u Lici prevladava kozmopolitska paprat bujad, pa takvo stanište nazivamo bujadnicom. Bujadnice su tu nastale na dubljim ili plićim kiselim dekalcificiranim tlima siromašnim mineralima na kojima su potisnute. Sječom hrastove šume ili na zapuštenim livadama košanicama. Bujadnice pripadaju vrištinama, staništima koja su po sastavu biljaka i karakteristikama tla među najsiromašnijima i gospodarski najneproduktivnijima. Na vrištinama u Lici mogu prevladavati i neke druge biljke, poput vrišta (vrijeska) ili zečjaka, a na njima su česti i grmovi borovice. U bližoj okolici Kruškovca su na geološkoj podlozi od pješčenjaka s plitkim tlom i manje površine vriština s vrištom, a tu su česte i erozije zbog plitkog tla.
Bujadnice su se prije održavale košnjom bujadi za stelju stoci ili za ispunu ležajeva za ljude, ali su danas uglavnom prepuštene prirodnoj sukcesiji u šumu. Prvo ih zarastaju breze, a kasnije brezike postupno zamjenjuje i drugo drveće.

Točka 13 - Brdo Zir i Ličko polje

Brdo Zir osebujnog stjenovitog vrha se nalazi na krajnjem jugoistočnom rubu Ličkog polja (565 – 600 m n/m), najvećeg krškog polja u Hrvatskoj koje se proteže na 465 km². Ovo krško polje je sastavljeno od više manjih spojenih polja, a dno mu je uglavnom od nepropusnih stijena nastalih taloženjem nanosa s okolnih planina. Okruženo je Velebitom i brdima Ličkog sredogorja, ustvari južnim nižim pobočjima Male Kapele. Granica prema južnijem Gračačkom polju je teže uočljiva, ali na zamišljenoj liniji Raduč – Gornja Ploča je razvodnica površinskih vodotoka. Svi zapadniji vodotoci teku prema rijeci Lici, a istočniji prema Obsenici i Ričici u gračačkom polju, pa podzemno prema Zrmanji. Rijeka Lika je s 78 km najduža hrvatska rijeka ponornica. Pritoci sa strane Ličkog sredogorja su joj Balatin i Jadova (Jaruga), a s Velebitskih padina Glamočnica, Počiteljica, Novčica, Brušanka, Bogdanica i Otešica. Lika je prije otjecala u more preko Markovog ponora na kraju Lipovog polja, no danas je ujezerena (jezero Kruščica) i podzemnim cijevima usmjerena do rijeke Gacke, te obje zajedno teku dalje opet podzemno cijevima do hidroelektrane Senj.
Zahvaljujući osamljenom položaja usred vriština i livada, s vrha Zira se pruža jedan od najljepših pogleda na Ličko polje i Velebit u cijeloj njegovoj dužini. Uz sjeverni rub Ličkog polja uz Zir prolazio je još stari rimski put koji je od Senja (Senia) vodio preko Kvarte (Epidotium) i Vrebca (Ancus) prema jugoistoku. Ostatke rimskih cesta preko Velebita našlo se i na Baškim Oštarijama te Malom Alanu. U vrijeme turskih osvajanja Zir je služio kao osmatračnica glavnih prometnica i trgovačkih putova Ličkog polja. Prva novija cesta je ličkim podnožjem Velebita izgrađena još 1797. godine. Na današnjem autoputu neposredno uz Zir je odvojak brze ceste koji vodi kroz Ličko sredogorje najkraćim putem prema Udbini uz Krbavsko polje i preko Plitvičkih jezera dalje prema sjeveru. Zir spada u zaštićeno područje (Natura 2000) važno za ptice, a proglašen je i spomenikom prirode.